"Ne zaobilazimo jedni druge, budimo prisutni u životima drugih i budimo pastiri na ovoj Zemlji"

"Badnji dan za nas vjernike katolike je radosni dan jer iščekujemo rođenje našeg Isusa Krista. A onda to nije samo radostan dan za nas vjernike, nego tu gledamo i ljudsku dimenziju koja nam je osobito ova želja za radošću itekako potrebna. Svejedno u kakvim uvjetima, svejedno u kojem vremenu živimo. Mi se i duhovno, kroz vrijeme došašća, pripremamo intenzivno za ovaj dan. A onda osobito na današnji dan te pripreme nekako dosežu svoj vrhunac. Bilo da se okupljaju obitelji, prijatelji, uređuju se obiteljske kuće. Vidimo sve one znakove koji bi nas trebali upućivati na radost i na dobro", rekao je svećenik Zadrić.

Na pitanje na koji način onda to prevesti u naš svakodnevni život, kazao je: "Pa ja se usudim reći da je svako od nas pojedinačno zapravo prevoditelj. To jeste, prepoznajući znakove koji su uokolo nas i konkretno u ovome danu, i duhovno, a i ljudski znakove koji nas upućuju na rođenje Isusa Krista, ne možemo ne misliti na novi život. Jer upravo na takav način, teološku baštinu, a i kroz našu svakodnevnicu, mi shvaćamo ili trebamo shvatiti da je to osnova.Novi život kojega smo pozvani čuvati, razvijati uvjete koji dopuštaju da dostojanstveno živi svaki čovjek. I to je zapravo neka osnovna poruka radosti našega iščekivanja, ali i onda obaveza za svakoga od nas. Da postanemo uistinu prevoditelji tih konkretnih znakova radosti u našoj svakodnevnici."

Veliki broj ljudi traži smisao u današnjici, ali se izgubili i uđe u slijepu ulicu. Svećenik Zadrić kazako je kako "pratimo sve i svakoga, a najmanje pratimo sebe".

"Upravo je to paradoks, da radeći sve i svašta, na što smo nekad, nažalost, i prinuđeni, ali ne smijemo to opravdavati. Onda vrlo teško dolazimo i do samih sebe. A doći do samih sebe je ta suština da nađemo smisao u svom životu, da zapravo sam život je smisao, ali pozvani smo ga otkrivati. I zato donekle želim naglasiti i sebi, a onda i preko ovog govora, svim ljudima - pratimo i zapratimo sve i svakoga, ali nemojmo zaboraviti pratiti sebe, svoje ponašanje, svoje postupke, sve one dimenzije koje naš život, čine vrijednima. Zato dođimo do sebe", rekao je Zadrić.

Naglasio je kako ne smijemo dozvoliti sebi da zaboravimo što je radost i što nam izaziva radost.

"I upravo ovakvi dani za nas vjernike, katolike, Božić koji je rođenje novog života i to kroz znak da Bog silazi među nas, da Bog postaje, slobodno možemo reći, izvor radosti. Onda tu trebamo tražiti, ne umoriti se zapravo, tražiti načine kako da tu radost uistinu i osjetimo. I to nam možda najbolje pokazuju ovi dani kada svjedočimo da se događa najpotrebnije, a to je da uviđamo da se Bog brine za čovjeka. I onda još važnija stvar, mi smo pozvani brinuti se jedni za druge. I to pokazujemo posjetom našim bližnjima, to pokazujemo druženjem sa širim, užim krugom naših prijatelja i tu pronalazimo radost. Kao da zvuči malo i paradoksalno, ali trebamo ponavljati uvijek iznova samima sebi. Nije radost samo ono što mene ispunjava radošću, naravno, to je nekako temelj. Ali je radost kada uspjevam pronaći put i do drugoga, kada se susrećem sa drugim, kada sam radostan i za čin njegovog života", naveo je.

Kako razviti veće poštovanje prema životu, kako pomoći nekome kome duša pati, pitali smo.

"Kada radimo probleme, onda ne zaobilazimo nikoga. Kao da se pojavi u nama želja da što više ljudi uključimo u problematičnu situaciju. A kada tražimo rješenja, onda ostajemo sami. Što želim reći? Problema će uvijek biti i bilo ih je. Pa ne treba ih se ni bojati. Ali iskreno se bojim rješenja koje ljudi pronalaze. Evo konkretno podatak koji ste iznijeli da imamo nepoštivanje života. Razne situacije, nažalost, sve te osobe su vjerovatno dovele do takvog stava da presude samima sebi. Onda bi se ovdje podsjetio i na ono što nas uči naša vjera, a i vjera svakog od nas kojoj pripadamo. Jedna od osnovnih zapovijedi u katoličanstvu je ne ubij. I kada sam čitao jednom prilikom kako jedan čovjek, teolog, komentira Deset Božijih zapovijedi, kada je došao do ove pete ne ubij, ostavio je prazan papir. Jer kao da u tom slučaju nemamo što za reći. Čudimo se, potreseni smo. Ali ne smijemo ostati na toj razini jer pozvani smo tražiti rješenja. I zato potičem, lako je reći potičem, ali potrebno je to, stvarno imam iskustvo da je to potrebno ponavljati - pomažimo jedni drugima kao brat bratu. Ne vjerujem i vrlo rijetko ćemo zapravo doći do situacije da iz bilo kojeg razloga brat ostavi brata ili da čovjek ostavi čovjeka. Zato sve naše ljudske probleme ne smijemo banalizirati. Ima ih, prisutni su. Ali ne smijemo onda ni banalizirati rješenja. Iz tog razloga ne zaobilazimo jedne druge. Ne smijemo dopuštati da uslijed načina života koji je sve nekako prisutniji među nama postanemo ljudi spuštenog pogleda. Pogledom i prisustvom da smo prisutni u životima jednih drugih. I onda se, nadam se, imamo nadati drugačijim informacijama, a ne kao ovih da, nažalost, ne poštujemo život", rekao je svećenik Zadrić.

Naveo je i to kako moramo postati svjesniji činjenice da Bog, onako kako ga shvaćamo, osobito sve velike monoteističke religije, ne vide Boga kao nekog nasilnog, nego koji pristupa čovjeku na takav način da poštuje njegovu slobodnu volju. Tada ćemo, dodaje, pokazati da smo uistinu vjernici, a što je još važnije, pokazat ćemo da smo uistinu i ljudi.

Dotakli smo se i tragedija koje su potresle Bosnu i Hercegovinu, a koje najčešće ljudi, ali i oni odgovorni, pripišu "Božijoj volji".

"Prisjetio bhi se na ovome mjestu riječi jednog od najvećih crkvenih pisaca iz 3. i 4. stoljeća Svetog Augustina koji razmišljajući o Evanđelju, razmišljajući o Božjoj volji, kaže sljedeće: 'Plašim se Evanđelja, ali iz razloga što me sprječava da živim samo za sebe, nego me goni da živim i za druge. Kada osjetim u sebi potrebu da pazim na drugoga, onda ne mogu pristupati drugome bez odgovornosti'. I, nažalost, sve te neke naše kvalifikacije svakodnevne dopuštaju nam da odgovornost uvijek prebacujemo ili sakrivamo tamo negdje iza ili ako ne znamo konačnici što ćemo, onda je prebacujemo na Božju volju. Nažalost, bili smo svjedoci katastrofalnih posljedica onoga što se dogodilo u Jablanici u prošloj godini, početkom desetog mjeseca. I još uvijek nekako sporo dolazimo do potrebnih, točnih informacija i još potrebnijega do odgovornosti. Naravno, treba ovdje ispomenuti čovjek je velik, je moćan. Priroda je još veća, još moćnija. A stvoritelj jednog i drugoga je Bog. Ali moramo imati na umu da se ne ponašamo na način da smo gospodari, nego da smo uistinu, iskoristit ću jedan pojam koji ćemo čuti i kroz sljedeće dane, da budemo pastiri. To je da budemo čuvari toga stvorenoga. A kako biti čuvar? Na način da za ono što sam odgovoran uvijek iznova prihvaćam svoju odgovornost, a ne da je prebacujem drugima. Konkretno, ono što činiš čini dobro. I to bi bila suština i odgovornog pristupa. Svejedno kojem pozivu ili koji posao obavljamo. Ono što činiš čini dobro", kazao je.

Istakao je kako zbo načina života na koji je većina danas prisutna, postajemo ljudi bez kvaliteta.

"Ne u onom smislu da nismo sposobni nešto učiniti, nego svoje sposobnosti rastačemo na različite strane. Počinjemo raditi sve i svašta. Počinjemo pratiti sve i svakoga. I moramo se sudarati, nažalost, sudarimo se sa samima sobom, što u konačnici ispadne i kao dobra stvar. Jer onda ponovno pred naše oči, pred našu egzistenciju, vraćaju se stvari koje su nam potrebne. Obitelj, obiteljska druženja, konkretno trpeza, tamo gdje bi se trebali događati važni razgovori pa i povjerenja. Nekako smo sve to rasplinuli na način da je sve svima prisutno. A tamo gdje trebamo biti prisutni, sve nekako toga manje. I to najbolje, možda je teško ovdje govoriti generalno, ali svako iz našeg osobnog iskustva zaista to i primjećuje. Da smo na svim različitim stranama i da nam onda nekako klikne gdje bismo mi to trebali biti i tko smo mi. I zato nas vjerski blagdani, kao što je konkretno i svetkovina Božića, podsjećaju gdje trebamo biti. Kada gledamo recimo primjer jaslica, osnovnog događaja koji nam slikovito prenosi događaj Božića, Marija je tamo gdje treba biti, majka Isusova. Dijete je tamo gdje treba biti, u naručju majke. Sveti Josip je tamo gdje treba biti da zaštiti tu svoju obitelj. Ajmo se vratiti, ajmo posvetiti sebi osnovne naše uloge i njih sadržati. Ljudi se nekad osjećaju kao moderni robovi", naveo je.

Na kraju je uputio i poruku svima onima koji možda ove blagdane dočekuju sami, s ne tako bogatom trpezom ili poklonima.

"Ima ljudi koji će biti sami. Ima dosta i onih koji ne mogu priuštiti baš ono što su htjeli. Iskoristio bih ovdje jednu rečenicu koju sam nedavno pročitao, a govori nam o današnjem načinu života. Počeli smo ići u velike trgovačke centre, ne da kupujemo ono što nam je potrebno, nego da gledamo ono što nam nedostaje. I to je, na osnovu ovoga, želim reći, poruka za kraj. Živi smo i to nije malo. Ako dodamo bilo kakvu dobru stvar, ako dodamo jedan mali zarez, to će već biti veliko djelo. A koliku stvar zapravo i kakvo djelo slavimo kroz ove Božićne dane, uvijek se iznova treba prisjećati. A to je da Bog silazi među nas ljude. Pa ne možemo dopustiti da nepoštujući život i da nepoštujući jedni druge, zaboravimo na tu važnu poruku. I ne samo poruku, nego koja treba postati stvarnost i u našem životu. Živi smo i to nije malo", poručio svećenik Zadrić.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad